Ropstvo u starom Rimu

Ropstvo u Starom Rimu
Rimski mozaik iz Dougge u Tunisu (2. stoljeće n. e.): dva roba nose vinske vrčeve odjevena u tipičnu odjeću robova i s ogrlicom na kojoj je amajlija protiv uroka; dječak rob s lijeve strane nosi vodu i ručnike, a onaj s desne strane nosi granu i košaru s cvijećem.[1]

Ropstvo je igralo važnu ulogu u društvu i gospodarstvu Starog Rima. Osim što su se bavili manualnim radom, robovi su obavljali i mnoge kućanske poslove, a često su radili i na poslovima koji su zahtijevali visoke kvalifikacije i vještine. Učitelji, računovođe i ljekarnici često su bili robovi, a među njima je bilo puno grčkih robova. Nekvalificirani robovi ili oni koji su po kazni osuđeni na ropstvo radili su na seoskim imanjima, u rudnicima i mlinovima. Njihovi uvjeti života bili su vrlo teški i život tih robova nije bio dug.

Prema rimskom pravu, robovi su smatrani imovinom i nisu bili pravni subjekti. Za razliku od rimskih građana, robovi su mogli biti tjelesno kažnjavani, seksualno iskorištavani (prostitutke su često bile robinje), mučeni i pogubljeni bez sudske odluke. Na sudu se svjedočenje roba prihvaćalo samo ako je bilo dano pod mučenjem, što je bilo temeljeno na uvjerenju kako će robovi, jer su upućeni u poslove svojih gospodara, biti previše odani kako bi bez prisile iznijeli nešto što bi njihovim gospodarima moglo štetiti. Međutim, vremenom je robovima davana sve veća pravna zaštita, uključujući pravo žaliti se na postupke svojih gospodara. Stav prema robovima promijenio se djelomično i zato što je među obrazovanom rimskom elitom veliki utjecaj steklo stoičko učenje, čiji su egalitaristički pogledi na čovječanstvo uključivali i robove.

Jedan od najvažnijih izvora robova bila su rimska osvajanja u doba republike. Porobljivanje neprijateljskih vojnika dovelo je do masovnih oružanih ustanaka robova, od kojih je posljednji poveo Spartak. Tijekom "rimskog mira" (pax Romana) u vrijeme ranog Rimskog Carstva (1–2. stoljeće n. e.) država je prije svega nastojala očuvati stabilnost, pa je u nedostatku novih ozemnih osvajanja ovaj izvor robova presušio. Da bi se sačuvala postojeća robovska radna snaga, donošeni su zakonski propisi kojima se nastojalo ograničiti puštanje robova na slobodu. Odbjegli robovi bili su kazneno gonjeni i vraćeni svojim vlasnicima, često uz nagradu.

1. ↑ Opis u Rostovtzev 1963, str. 288.